Summoning- Beleriand

Kada bi barem ovaj san  postao stvarnost. Hh..kako znam da je san? Lijepo,moja divna glavica mi sama govori kad sanjam. U snu ima svega. Od najvecih strahova,do najvece srece,ali ovo sto sam ja sanjala nije ni strah,a ni sreca. Ovo je nesto sto ce se desiti u buducnosti,ali ne znam kada(da l' bliza,ili dalja buducnost?Odgovor je - ne znam). Smrt! To je to. Gledala sam u horizont,i kao i uvijek iz svog najdubljeg dijela uma sam izvlacila neke misli. Neko bi rekao da bi te misli trebala zaboraviti,ali ne... One su uvijek tu,samo malo ignorirane,ali vrate se one. Isto kao otrov mi prodiru kroz glavu,polako ali bolno. Ali jedino sto otupi tu bol jeste horizont. Da, taj predivan horizont. Nije bio kao u filmovima sto predstavljaju horizont kao neku vrstu savrsenstva ispunjen bojama.Ne. Ovaj horizont je bio tmuran,ali lijep. Sitna kisica je padala,a horizont tako nepoznat i tako varljiv,dozivao me je. Trazio me je. A moje misli....
One su jos vise boljele.. Ali neka,znam ja njih kontrolisati,ipak su to moje misli. Sjela sam na neki mokri kamen i nastavila gledati u horizont,tako divan i misteriozan. Kazu da horizont simbolizuje novi pocetak. I ja tako gledam,jer kad dodjes na horizont,prelazis granicu necega starog i pocinjes nesto novo,nesto sasvim strano. Ali da mi je dozivjeti to nesto novo,jer moj zivot nije lijep. Zaista nije,pa da imam i svo bogatstvo ovog svijeta,ovaj zivot je patnja. Nemam mira i spokoja,nemam prijatelja koji ce osjetiti kakav teret nosim na ledjima. Niko ne vidi taj teret,ali meni bode oci. Nema niko ko me moze procitati i reci „Ne lazi da si sretna.“  A taj horizont je bio moj prijatelj u snu,jedini me razumio. Isto kao da je govorio „Dodji meni i bit ces spasena. Znam tvoj bol.“  Kad se sjetim tog osjecaja lete mi ove rijeci po glavi.

Come with me and you shall be saved,
Leave your pain in this cruel world,
Spare your tears now,everything shall be fine

You have the ocean within the ocean.
Oh,can't you see
I'm your only saviour
You will come to me

Da,taj horizont mi je dao inspiraciju da napisem jednu strofu,nekada davno,prije mnogo,mnogo godina,ali kraj pjesme se nikad nije slagao sa samim pocetkom. Da mi je umrijeti,ali ne kao obicni smrtnici,vec nesto da bude epsko,da umrem kao boem koji se protivio stavovima drustva,i nije htio biti rob sistemu. Ili kao osoba koja je bila u potrazi za mirom. Koja je putovala svijetom ,da nadje svoje mjesto gdje ce pripadati i da se tu udomi. Ne zelim da moja posmrtnica bude zaljepljena na neku ulicnu svjetiljku i da na njoj pise umrla od ovoga ili onoga,vec da pise „Umrla je tragajuci“. Bolest je samo izgovor za smrt. Ja zelim da umrem od ceznje za mirom i spokojom. Ne bojim se smrti,ni najmanje. Ona ce biti moj najdobrodosliji gost. Nece biti odbijena,a iako bi bila,njezina drskost ce uciniti da ostane tu,dok me ne uzme. Da..taj divni horizont. Nikada nisam znala sta se nalazi na drugoj strani,ali jedno sam sigurna – puno ljepsih stvari se tamo dogadja,nego ovdje. Znam da cu otici tamo,ali ne mogu docekati. Da si oduzmem zivot,to nikad. Jer kazu da je smrt ljepsa ako je cekas,i da dodje kad ona zeli,a ne da je dovuces sebi. Tako da mi ostaje cekanje,jer zelim da bude mi lijepo. Jer to ce biti jedini najljepsi osjecaj koji cu osjetiti u citavom svom zivotu, u to sam sigurna. Plus taj osjecaj ce me prebaciti negdje drugdje, negdje gdje cu nastaviti traziti svoj spokoj,a mozda moj spokoj me bas tamo i ceka. Ko zna?

No da se vratimo na horizont. Moje misli znaju skrenuti s teme,ali ne krivim ih. Znam tad da sam osjetila dodir svjetlosti na svojoj kozi,ali tako umiljat i drag. Ta svjetlost je dolazila s horizonta,tamo je bila oblikovana u neku vrstu portala,i dozivala me je. Da,ta svjetlost je dozivala moje ime „Emina,Emina“. Po prvi put mi je bilo drago da me neko zovne imenom. Ustala sam,a opet nemajuci snage da krenem,jer su misli pocele brujati u mojoj glavi,udarale me,bolile me. A sto je najgore,zaustavljale me. No svjetlost je bila znatno snaznija,ne govoreci nista,samo dodirujuci moju kozu. Krenula sam prema obali,sa strahom,a opet sa ceznjom. Krenula sam prema tom sivo-crnom moru,neko me je dozivao sa stijene,ali nisam se okretala. Nije me ni bilo briga. Ja odoh kuci,odoh po svoj mir. Da,samo tako cu otici. Sve sto sam prije mislila,nije me ni bilo briga – kako cu umrijeti,sta ce biti...Pocela sam tupjeti i dobila sam volju krenuti. Cak su se i misli smirile i prihvatile cinjenicu da ce nestati,zajedno sa mnom. Pa Boze,da li je zaista ovako lijepo kada ti je glava prazna, kada ti je svejedno,kada otupis. Mislila sam da otupjeti je gore no kad te zaboli dusa i tijelo zajedno. Ali ne,ovaj osjecaj je bio predivan. Mahala sam rukama,po tom burnom crno-sivom neprijatelju,koji me je nastojao zaustaviti talasima ljubomore da dodjem do svjetlosnog portala. Ali nisam se dala da me zaustavi,plivala sam jace i jace. Cula sam krike sa obale,ali nije me bilo briga,pa svakome ce doci kraj kad tad. Moj kraj je upravo dosao,i ja odoh sa ovog mizernog svijeta. Ja cu to i napraviti,jer svijet je mjesto puno bola i zla. I zasto da se borim? Za jos vise zla? Neka hvala. Ovo je moje vrijeme. I tad sam vidjela da vodim bitku s morem i da me nastoji nadjacati,ali moja volja je bila jaca od svakog talasa. Ruke me bole,ali dusa mi je puna,dok prilazim polako svjetlosti,a strah mi se javio da mogu isprljati tu divnu svjetlost,jer ja puna grijeha ovog sumornog zivota,nisam zasluzila ovo mjesto,ma gdje god isla. Ali opet svjetlost me dotakla,govorila mi da otvorim portal i da se ne bojim. Zaista ,nisam ni osjetila strah vise. Nema sumnja. Nema straha. Zaista vise nicega nema. Jecaji sa obale su utihnuli,znaci vec su me zaboravili oni koji su me dozivali,a ni to nije bitno. Znam sad kud me put vodi. Ja odoh.

I dok sam padala u taj portal. Osjetila sam da me svjetlost cisti iznutra. Cisti moju dusu,moje tijelo i moje misli. Sve. Spokoj koji sam osjetila,nikad ga prije nisam osjetila. A ovdje spokoj je bio opipljiv medju prstima. Da li sam dotakla Raj? Ali s obzirom da padam,mozda je ovo varka,jer mozda idem ravno u Pakao. Ali opet,tamosnja bol koja se osjeti mucenjem,natjerat ce me da zaboravim sve. Mozda je i sam Pakao nagrada,samo da zaboravim na sve od prije. Medjutim moje padanje je zaustavilo se,jer sam se probudila sa suzama u ocima. Majka je stojala pored mog kreveta,sa zabrinutim smedjim ocima. Gledala me je i samo rekla „Nikad u zivotu nisi zracila, kao sad u snu“. Proplakala je,a i ja sam pocela sama plakati. Ne zato sto mi majka place,vec sto sam umirala predivnom smrcu,a nije bila stvarna,vec samo san.

Reci mi prijatelju stari gdje je ona sada? Da li me se sjeti u ovim turobnim nocima,dok se ja topim u vinu?
Reci mi da li je i dalje onako lijepa i cedna,kakvu sam je upoznao? Znam,ne bi smio da pitam,ali vrijeme... vrijeme kako prolazi,polako shvatam sta sam izgubio. Sjecam se kako me gledala,kao da sam jedini na planeti. Sjecam se kako je uvek imala topli osmeh za svakoga,ali za mene poseban. Sama pojava moje sene je bilo dovoljno da blista. Sjecam se kako se njena leprsava kosa viorila na povjetarcu dok bi u haljinici do koljena plesala na travi. Bosa. Sjecam se kad mi je rekla da me voli,a ja... ja stara mrcina,sam to progutao i nisam rekao ni hvala,vec sam trazio jos. Crpio sam sav zivot iz nje i pitao se da li ce moci izdrzati tu torturu. Ona je sve dozvoljavala,nije se opirala. Valjda jer me voljela tako nesebicno,a ja pun pohlepe sam samo uzimao i nista nisam davao. Ali i ako me voljela,opet se okrenula i otisla. Naravno da ce otici,ipak je vidjela da sa mnom nema buducnosti. Znam da sam ostavio oziljak na njenom srcu,koji nikad nece prestati boljeti,a samim tim i sebi sam napravio oziljak dovoljan za cijelo covjecanstvo. Vampim za njom prijatelju,zudim za njezinim mirisom,smijehom,glasom,ocima punim nade,njezinim rucicama koje su mogle da otklone svaku bol sa mojega tijela. Sa moga srca. I gdje je ona sad? Ahh,s drugim covjekom,koji ce je usreciti i dati joj sve sto ja nisam mogao.

Uzalud je,i dalje mislim o tebi. Tvoje rijeci su tako urezane u moje sjecanje,da mi je samo to i ostalo od tebe.
I ne zelim to ispustiti ili baciti u zaborav, nego sad sam to prigrlila i njegujem to. Sjecam se osjecaja kada sam te drzala u svom narucju pohlepno kao da ce te ko ukrasti od mene,kao da sam u svom nekom snu,koji je izgubljen u realnosti,
govorila sam sebi da si stvaran i da si tu,moj. Da.. samo moj. Nikada ti nisam mogla reci tacno sta mi je, jer glava mi je puna misli i nekih neopisivih osjecaja da se nije dalo opisati rijecima. Mene je ubijalo sto svaki atom mene je htio da ti kazem da ti pripadam i dusom i tijelom,ali snob u meni nije mi dozvolio.
Strah mi nije poznat,ali pohlepa mi je itekako poznata,jer sam zeljela da imas i ti osjecaje prema meni,ali nesto mi je govorilo da me nikada neces voljeti.