Reci mi da li je i dalje onako lijepa i cedna,kakvu sam je upoznao? Znam,ne bi smio da pitam,ali vrijeme... vrijeme kako prolazi,polako shvatam sta sam izgubio. Sjecam se kako me gledala,kao da sam jedini na planeti. Sjecam se kako je uvek imala topli osmeh za svakoga,ali za mene poseban. Sama pojava moje sene je bilo dovoljno da blista. Sjecam se kako se njena leprsava kosa viorila na povjetarcu dok bi u haljinici do koljena plesala na travi. Bosa. Sjecam se kad mi je rekla da me voli,a ja... ja stara mrcina,sam to progutao i nisam rekao ni hvala,vec sam trazio jos. Crpio sam sav zivot iz nje i pitao se da li ce moci izdrzati tu torturu. Ona je sve dozvoljavala,nije se opirala. Valjda jer me voljela tako nesebicno,a ja pun pohlepe sam samo uzimao i nista nisam davao. Ali i ako me voljela,opet se okrenula i otisla. Naravno da ce otici,ipak je vidjela da sa mnom nema buducnosti. Znam da sam ostavio oziljak na njenom srcu,koji nikad nece prestati boljeti,a samim tim i sebi sam napravio oziljak dovoljan za cijelo covjecanstvo. Vampim za njom prijatelju,zudim za njezinim mirisom,smijehom,glasom,ocima punim nade,njezinim rucicama koje su mogle da otklone svaku bol sa mojega tijela. Sa moga srca. I gdje je ona sad? Ahh,s drugim covjekom,koji ce je usreciti i dati joj sve sto ja nisam mogao.
Nema komentara:
Objavi komentar