Uzalud je,i dalje mislim o tebi. Tvoje rijeci su tako urezane u moje sjecanje,da mi je samo to i ostalo od tebe.
I ne zelim to ispustiti ili baciti u zaborav, nego sad sam to prigrlila i njegujem to. Sjecam se osjecaja kada sam te drzala u svom narucju pohlepno kao da ce te ko ukrasti od mene,kao da sam u svom nekom snu,koji je izgubljen u realnosti,
govorila sam sebi da si stvaran i da si tu,moj. Da.. samo moj. Nikada ti nisam mogla reci tacno sta mi je, jer glava mi je puna misli i nekih neopisivih osjecaja da se nije dalo opisati rijecima. Mene je ubijalo sto svaki atom mene je htio da ti kazem da ti pripadam i dusom i tijelom,ali snob u meni nije mi dozvolio.
Strah mi nije poznat,ali pohlepa mi je itekako poznata,jer sam zeljela da imas i ti osjecaje prema meni,ali nesto mi je govorilo da me nikada neces voljeti.